Afera Verona vezana je uz tajni sastanak u talijanskoj Veroni 24. i 25. lipnja 2006. godine, na Dan državnosti, na kojem su, prema pisanju medija, boravili tadašnji premijer Ivo Sanader, ministar vanjskih poslova Miomir Žužul i predsjednik Uprave Plive Željko Čović. Istodobno se odvijala dramatična utrka za preuzimanje Plive, a konačni ishod bila je prodaja američkoj kompaniji Barr. Kasnije su se pojavile sumnje da je upravo u Veroni dogovoreno pogodovanje jednom ponuđaču te da je Hrvatska, kao dioničar Plive, oštećena za desetke milijuna eura.
Tajni sastanak u Veroni
Na Dan državnosti, umjesto da bude na središnjim državnim obilježavanjima u Hrvatskoj, premijer Ivo Sanader putuje u Veronu službenim Vladinim zrakoplovom kako bi gledao operu. U istom hotelu i u istom gradu tih dana nalaze se i Miomir Žužul, Sanaderov bliski suradnik i bivši ministar, te Željko Čović, tadašnji predsjednik Uprave Plive. Službeno, svi tvrde da je riječ o “slučajnom” susretu i privatnom putu, no informacija o tom trostrukom susretu izlazi u javnost i pokreće aferu nazvanu Verona.
Prodaja Plive i sumnje na pogodovanje
U isto vrijeme odvija se ključna faza prodaje Plive. Za kompaniju se natječu američki Barr i islandski Actavis. Na kraju Barr preuzima Plivu za oko 2,2 milijarde dolara. Novinarske i kasnije političke analize tvrde da je, zbog pritisaka i navodnog pogodovanja jednom ponuđaču, nastala razlika u cijeni dionica od oko 70 milijuna eura – iznos koji se u nekim pregledima navodi kao “težina” afere Verona.
Sumnja je bila da je u Veroni postignut dogovor kojim je vrh Vlade, umjesto da ostane neutralan, praktički izabrao stranu u međunarodnom preuzimanju velike hrvatske farmaceutske kompanije. Iako izravni dokaz takvog dogovora nikada nije javno objavljen, sam taj “privatni put” trojice ključnih aktera u isto vrijeme i na isto mjesto postao je simbol političkog pogodovanja.
Reakcije Sanadera i Žužula
Ivo Sanader od početka tvrdi da je u Veroni bio privatno, zbog opere, te da je osobno platio troškove puta i smještaja. Miomir Žužul javno napada one koji problematiziraju sastanak, nazivajući aferu “stupidnom” i tvrdeći da iza nje stoje politički i gospodarski krugovi kojima smeta HDZ-ova vlast.
Unatoč tome, u javnosti ostaje ključno pitanje: je li primjereno da premijer i ministar, usred procesa prodaje najveće hrvatske farmaceutske kompanije, u privatnom aranžmanu odlaze na isti put i odsjede u istom hotelu s predsjednikom Uprave te kompanije?
Povjerenstvo za sukob interesa i “famozni račun”
Zbog otkrića o putovanju u Veronu, slučaj završava i pred Povjerenstvom za sprječavanje sukoba interesa. U Vladinom očitovanju navodi se da je riječ o privatnom putu te da premijer nije koristio javna sredstva za osobnu korist. Povjerenstvo zaključuje kako nema elemenata sukoba interesa jer mu nije dostavljen račun koji bi dokazao suprotno.
Kasnije, u razgovoru za medije, tadašnji glasnogovornik Vlade Ratko Maček izjavljuje da postoji račun iz Verone i da ga može pokazati, ali istodobno tvrdi da je riječ o “privatnom računu” koji nije poslan Povjerenstvu. Ta kontradikcija dodatno pojačava sumnje i ostavlja dojam da se dokumentacija selektivno prezentirala javnosti i nadležnim tijelima.
USKOK i neriješen pravni epilog
Godinama nakon samog događaja, USKOK počinje detaljnije proučavati okolnosti prodaje Plive i neke povezane transakcije. U medijima se spominje da je upravo priča o Veroni jedno od polazišta za šire istrage. Međutim, afera Verona kao takva nikada nije dobila jasnu sudsku završnicu – nije podignuta konkretna optužnica posvećena samo tom slučaju, niti je itko pravomoćno osuđen upravo zbog “veronskog sastanka”.
Zbog toga se u sažecima Sanaderovih afera Verona navodi kao političko-korupcijski slučaj bez sudskog razrješenja: politički vrlo težak, financijski procijenjen na desetke milijuna eura, ali pravno nedovršen.